Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je na svojoj XXV sjednici, održanoj 21. decembra 2018. godine u Sarajevu, proglasila „Historijsku građevinu – Bugilovića kuću u Gornjoj Tuzli“ nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Prema tipologiji tradicionalne bosanske kuće dr. Muhameda Kadića, „Bugilovića kuća u Gornjoj Tuzli“ se ubraja u spratne dimalučare, o kojima Kadić između ostalog donosi slijedeće bilješke: “Poteškoća u odvođenju dima i topline s ognjišta i iz peći odvajkada je bila glavna zapreka za razvijanje koncepcije spratne kuće.
Zbog toga seoski graditelj nije mogao da u cijelosti iskoristi izgrađenu površinu kuće za razvijanje prostorija na prvom katu. Morao je da stavlja velike slobodne prostore koji su se protezali od prizemlja do pod krov i služili za skupljanje i odvod dima ili da izdvoji prostor sa ognjištem dizanjem na sprat kao u kući sa prepustom.
Za razliku od kuće s prepustom detaljnija obrada osnovnih masa, prizemlja, sprata, i krova je bogatija. Pošto je kuća često na strmom planinskom terenu, to se ispod zida prizemlja, na prednjem kraju kuće pojavljuje i zid magaze. Time se povećava razlika u visini između donjeg dijela kuće i dijela sa prepustom. Osnovne karakteristike su veća zapremina kućne mase, veće i impozantnije dimenzije krova, česta upotreba poluotvorenih pristupnih galerija i divanhana u spoju s vanjskim pristupnim stepeništima te obostrani pristupi u prizemlje i na sprat.” (Muhamed Kadić, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1967.)
Prema usmenom predanju vlasnice rahmetli Zejnebe Bugilović, ova kuća je izgrađena krajem 19. stoljeća za vrijeme vlasništva Hadži Mehage Bugilovića.
Raspoznaju se dva različita kubusa. Jedan je pretežno simetričan, sa doksatom u sredini zida koji gleda prema dvorištu, dok je drugi asimetričan sa otvorima različitih dimenzija i pozicija. Obzirom da su u drugom kubusu pomoćni sadržaji i sanitarije može se zaključiti, da je on zapravo aneks od prvog objekta koji je nastao stvaranjem potrebe korisnika za uvođenjem sanitarija. O visokom razvojnom stepenu svjedoči enterijerska oprema i način rješavanja grijanja i odvodnje dima. Svaka soba ima “hamamdžik“ (banjicu) i “furunu” (šporet) uokvirenih drvenom “musanderom“. Pozicioniranje posebne sobe za loženje (”ćulhan”) smanjilo je količinu dima u prostorijama, i uspostavilo se centralno grijanje prostorija, što je bilo prisutno samo kod imućnijih porodica.
Bugilovića kuća ima slijedeće prostorije: Hajat, Kuća, Podrum, Soba/Jeredaja, Postavak, Nužnik, Soba / Odžaklija, Ćulhan, Mala soba, Divanhana / Donji ćošak, Velika soba.
Objekat nema verande, već se iz avlije direktno pristupa hajatu sa stepeništem. Pored hajata u prizemlju se nalaze gospodarske prostorije i jedna soba koju vlasnica naziva “jeredajom”. U njoj se nalazi musandera identičnih dekorativnih motiva kao na spratu, ali se prostorija koristi kao ostava. Prostor ispod stepeništa je iskorišten za ugrađene ormare (”dolafe”) i kao polica za obuću. Iznad stepeništa je uzdignuti manji prostor za sjedenje ispod kojeg su također “dolafi” tzv. “donji cošak”. Na drugoj strani hodnika, odnosno u “gornjem ćošku”, je prostor koji je služio kao dnevni boravak iz kojeg se pružao vidik na sve strane dvorišta. Ovaj dio kuće se naziva “divanhana”. Oko hodnika su sobe a u sjeveroistočnom dijelu se nalazi kuhinja sa otvorenim stropom prema krovištu. U naknadno dograđenom aneksu kojem se pristupa iz kuhinje se nalazi ostava i toalet.
U okviru izložbe tradicionalne stambene arhitekture „Kuća sjeveroistočne Bosne“, autorice Tijane Veljković, dipl.ing.arh (Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK), 2014. godine je prvi put izvršeno dokumentovanje i predstavljanje ovog vrijednog dobra kulturno-historijskog naslijeđa.