Srebrenik – kraljevska stolica

Kad odlazim u Srebrenik svaki put imam osjećaj kao da odlazim u neko drugo vrijeme, nekoliko stoljeća unatrag, u neko doba kad se drugačije živjelo. Nije ni čudo što je Srebrenik svuda poznat kao Stari grad, mada je samo jedan manji dio ovog živopisnog gradića zaista jako star.

Osjetiti taj duh bosanskih kraljeva, na trenutak biti dio tog vremena, najbolje možete na tvrdavi Gradina, tihom čuvaru grada, ćutljivom divu koji je ujedno i privlačan i pomalo zastrašujući, jako blizu ali teško dostižan, pitom, a opet nekako divlji. Teško je ostati ravnodušan kad vam se u vidokrugu ukaže ovo zdanje, savršeno stopljeno s osamljenom stijenom na kojoj stoji. Čini se kao da je izraslo iz nje, a ne Ijudskom rukom sagradeno.

Neopisiv je osjećaj uspeti se njenim zavojitim stepenicama, prošetati dvorišnim i stambenim dijelom, te sjesti u okno prozora i uživati u pogledu na Srebrenik i okolna brda i doline. Ako oslušnete malo možda u daljini čujete i snažni zvuk zurle koje se ponekad lati neki dokoni zurlaš i dozove duh davnih vremena.

Neko bi pomislio  da  u  Srebreniku  možete  naći  srebro s obzirom na naziv koji ga od davnina prati. Prema predanju tri kraljice su izgradile svaka svoj grad. Kasnije su objašnjavale kako je svaki grad nastao, te je ova koja je sagradila Srebrenik rekla da je sačinila grad da se sav sjaji kao srebro. To je Srebreniku odredilo naziv za sva vremena.

Nad Srebrenikom, tvrdava Gradina i dalje živi. Živi sa svojim Srebreničanima, sa svakim posjetiocem koji prošeta njenim zidinama, svakim prolaznikom koji je pogledom isprati izdaleka. Živi i s mnogobrojnim umjetnicima koji svake godine odaju počast svojim radovima, ovom srebrnom, ćutljivom divu, svjedoku nekog davnog vremena.

Bez obzira na ključnu ulogu Starog grada Srebrenika u prošlim vremenima,  život se  prije 50-ak  godina spustio u dolinu, bliže vijugavoj cesti koja spaja sjever  i  jug, bliže okupljalištima, pijacama i vašarima, odnosno kiseljacima, kako su ih nekad  zvali.  Upravo  tim  putem u smjeru sjevera doći ćete i do Suljagića kuće iz druge polovice 19. vijeka koja danas ima status nacionalnog spomenika. Posebno je ovo zdanje i svojim izgledom svojom istorijom. Za današnje pojmove trošna i skromna kuća, nekada je bila sudska stanica u kojoj je boravio kadija i odlučivao o sudbinama  begovih  sluga,  pa  je  čak imala i svoj zatvor. Na rijetkim mjestima u Bosni i Hercegovini ćete pronaći slične gradevine u kojima  se još uvijek mogu vidjeti čardak, divanhana, kamerija, hamamdžik. U ovakvom okruženju se možete osjećati jedino „begovski“.